Danilo Kiš je u knjizi „Čas anatomije” zapazio da se čitava pripovedačka umetnost može podeliti na onu pre i posle Borhesa. Njegov stvaralački opus je nevelik po obimu, ali je i te kako značajan jer obuhvata gotovo čitavo književno nasleđe Istoka i Zapada. Grčka mitologija, hebrejska tradicija, skandinavske sage, apokrifna jevanđelja, sofisti i sufisti, budističke legende – sve je to građa od koje Borhes stvara svoju čudesnu literaturu.
Najznačajnija polemička knjiga u nas koja se pojavila u poslednjoj četvrtini XX veka zasigurno jeste „Čas anatomije“ Danila Kiša. Nastala kao pokušaj da se što jasnije rastumači poetički spor oko zbirke pripovedaka Grobnica za Borisa Davidoviča, Kišova multižanrovska studija pretvorila se, vremenom, u svojevrsni bedeker za krstarenje po prostorima savremene proze.
Setih se Eliotovih stihova iz „Ljubavne pesme Alfreda Dž. Prufroka“ koji glase: „Žene su ulazile i izlazile, govoreći o Mikelanđelu“. I Crnjanski je pisao o besmrtnom gorostatsu renesense. Činio je to nadahnuto, lirski, kako to on već jedino i ume.
Sada sam bar siguran. Živim da bih se divio jednoj ili dvema neizgovorenim rečima. Onim koje mogu da naslutim sat pre sumraka i koje bi trebalo da kažu uplašeno oko srne koja lupka papkom između dva usnula drveta. Neko mi je jednom u šali rekao da sam pogrešio stoleće. To može biti tačno.
Moderna civilizacija masmedija, kompjutera, satelita, nuklearnih bojevih glava, plastike i izrazite banalnosti osiromašila je čovekovu emotivnu stranu, tako bitnu za njegov normalan razvoj u okviru celokupne prirode.
Sanjao sam ponovo ptice, letove. Bila je tu jedna plavooka devojka. Sreli smo se na dugoj peskovitoj plaži. „Ne boj se“, rekla je i dodirnula mi kosu, „znam da si zaljubljen u mene kao i ona druga četvorica.