Pišući svoju knjigu eseja ”Senke i dim” pisac Nemanja Rotar vješto izbjegava bilo kakvo utonuće u onaj pretenciozni tok današnje misli koji stremi tome da se kroz možebitnu obnovu ideala drevnih mudrosti dovinemo nekakvoj praktičnoj samo-pomoći.

Nasuprot tome ovdje se prvenstveno radi o emanaciji onog vrijednog i danas rijetkog stava koji putem refleksija iščitava, razumije i gotovo poetski dotiče minule horizonte, također i brojne ikone suvremene kulture i književnosti te mitske i paramtiske predloške koji opčinjavaju svijest, ali ne zato da bi se moderan čovjek u njih vratio nego zato što bez njih ne bi mogao da pojmi ukupnost svijeta u kojem živi.

Nikako slučajno već se prvi esej odnosi na ideju polisa, na pretpostavljeni ideal grada države klasične starine koji čuči u njedrima vizija i nadahnuća onog drevnog Balkana kojeg više nema, ali zato, gotovo magijskim postulatom primjerenom pjesnicima i umjetnicima tih krajeva općenito, postoji kao prauzor mjesta ili ideala za sretne i pametne. Sve te vizije u sebi sadržavaju istu onu klicu klasične tragedije koja nastaje zajedno sa povijesnim polisom i zajedno s njim hrli u propast, tumačeći kako je i sudbina tek svojevrsna uspomena, dakle literatura, što se kasnije razlaže u nizu primjera.