Beznadno izgubljen u golemom labirintu Gutembergove galaksije Nemanja Rotar u mnogome dijeli sudbinu s licima o kojima piše također nemoćnima da izbjegnu sudbinu knjige odnosno život pisca. Nema tu nikakve mistifikacije, baš naprotiv. Kroz neprekinuti interes za potku egzistencije kako pisca tako i knjige i njena značenja Rotar se pokazuje ne tek kao vrsni poznavalac životopisa slavnih pisaca i njihovih beskrajnih lektira, već i kao pisac koji snažno i vješto dolazi do same srži, točnije, do priča koja se čitaju bez daha o knjigama koje smo uglavnom lakomo progutali isto onako kao i ovu Nemanjinu.

Pišući o piscima koji su velikani pera (Hese, Bela Hamvaš, Flober, Andrić, Sabato, Kami, Selimović, Kundera, Kavafi, Bukovski, Kafka, da spomenemo samo neke) Rotar ne samo da otvara prostor koji je mio duhovnim posvećenicima književnosti već ujedno pokazuje i to da estetska svetkovina pisane riječi nimalo ne drži do vječnog mira koji bi iz bilo kojih razloga bio nametnut nad knjigama. Upravo su one te koje izmiruju ali i proširuju naša saznanja i zato su nepobitni dokaz duhovnog života.

U knjigama nalazimo i slične i oprečne duhovne polove, ideje i mišljenja, neshvatljive životne pustolovine, uzbuđenja i opise smrti, rođenja, patnje i prevare, likove svake vrste i čitav svijet koji bi, da njih nije ostao nezapamćen i otisnut tek mrakom zaborava. Nemanja Rotar pišući svoju knjigu o drugim piscima i njihovim knjigama na najbolji mogući način pokazuje kako je knjiga jedinstvena mjera one osobite zakonitosti živih ljudi, ustvari jedan posve prekaljeni medij koji ih oslobađa tereta zaborava.

Knjiga uz to nije odvojena od vlastite egzistencije pa se zato ponekad čini kako posjeduje onu čarobnu prirodu svojstvenu živim bićima. Kako bilo, čudesan svijet književnosti ovdje je pronašao svoje novo ali ujedno i ono staro utočište. Ono pismeno, književno i zato također čudesno.