Nemanja Rotar

ODA PREVRTLJIVCU ILI TAJNI RAZGOVORI (Odlomak iz romana Minotarur)

Kada sam stigao u jednosobni stan, u kome životarim posle razvoda, bacio sam se na spremanje stvari koje su bile razbacane, a potom sam se preselio u kuhinju da zgotovim večeru za moga sina i mene.  Bili su to retki trenuci kada smo mogli da večeramo zajedno. Nije se interesovao mnogo da se druži sa mnom. Imao je devojku, dobre ortake i posao, koji ga je zaokupljao, a bavi se i politikom. Nije ostalo mesta za matorog, možda samo jedna pukotina: večera poslednjeg petka u mesecu. Morao sam da se zadovoljim time.

         Pogledao sam na sat. Imao sam još pola sata vremena da spremim špagete. Obojica smo to voleli da jedemo. Kupio sam i crno vino po njegovom izboru. Onda su mi pažnju privukle notifikacije na mobilnom. Instagram poruke su zasijale na ekranu. Počeo sam da listam fotografije raznih ljudi koje sam pratio na ovoj društvenoj mreži. Preko hiljadu osoba od kojih je manji procenat onih koje sam stvarno poznavao. Bilo je tu raznih fotografija i poruka. Međutim, sve one uzete zajedno, slale su jasnu poruku svakome ko ih gleda. Svi mi okupljeni na Instagramu želimo da budemo nešto izuzetno. Naši životi nisu obični, oni su vredni pažnje. Nekada je status posebnosti bio rezervisan za filmske  zvezde, pevače, političare, sportiste i ljude iz šou biznisa. Danas smo svi mi posebni, niko nije prosečan, odnosno biti “prosečan” postalo je mera neuspeha u životu. Verovanje da smo svi predodređeni za velika postignuća, postalo je nova vrlina, tako snažno uvrežena u našoj kulturi. Poznate ličnosti to kažu. Bogataši to kažu. Političari to kažu. Reklame to kažu.  Na svakom koraku poruka da ste na pragu osvajanja sveta i da to apsolutno zaslužujete. Ako samo malo mućnete glavom shvatate da je sve to kontradiktorno jer ako smo svi izuzetni, onda niko nije prosečan i samim tim se gubi smisao. Međutim, ko razmišlja o tome. Živi se po inerciji stada. Retko ko uspe da postane izuzetan i ta priča je obično divljanje ljudske sujete. Većinu života čovek proživi baveći se rutinskim poslićima koji nemaju ama baš nikakav viši smisao i značaj. Tvoja dela neće biti od suštinskog značaja niti ćeš promeniti svet svojim idejama. Što pre to čovek shvati i prihvati postaje rasterećen. Batalićeš očekivanja velikih događaja i počećeš da uživaš u sitnicama koje su zapravo dragulji. Ova večera što je spremam za sina i mene je baš jedan od takvih događaja. Nas dvojica možemo da da uživamo u hrani i razgovaramo kao muškarci. To nisu radili mnogi kraljevi. Često su bili usamljeni i tužni.

         Makarone su bile gotove. Ostavio sam ih sa strane šporeta servirane u porcelansku zdelu. Pogledao sam na sat. Vreme je da se uskoro pojavi moj sin. Imam još vremena da zavirim u Romanovu knjigu. Nailazim na poglavlje pod nazivom: “Oda prevrtljivcu”.

         “Da li vam je poznato ko je Barijer Bertran? To je čovek koji je s podjednakom vernošću služio svim revolucinarnim vladama od Luja XVI do Napoleona, odnosno svoju zakletvu je pogazio više od dvadeset i šest puta. Bio je ministar i državni sekretar, blagajnik i poreski nadzornik, vojni liferant, šef policije i čovek koji se nagomilao poseda, postajući tako jedan od najbogatijih stanovnika francuske. Ovaj mangup otkrio je kako treba biti na usluzi jakobincima i rojalistima.  Okoreli drski laktaš i beščasni izdajnik domovine, virtuoz dvostrukog morala postao je univerzalni tip prevrtljivca koji je danas zaposeo planetu. Bez obzira da li ga tražite u politici, biznisu, pravosuđu, medicini ili bilo kojoj drugoj sferi ljudskog delovanja, taj tip podmuklog karijeriste je uvek prisutan. On nema izgrađen pogled na svet. Za ovog mangupa pogled na svet i nije ništa drugo do alibi, partijska knjižica, značka ili ulaznica.  On nikada ništa ne prihvata, nego samo sjajno simulira. On nema ubeđenja niti kodeks ponašanja, on je amorfna masa koja se prilagođava postojećem kalupu. On je sintetički čovek koji je uspeo u sebe da integriše sve opačine sredine i spoznao sve podlosti. Takve tipove sam viđao u partiji kojoj sam i sam pripadao. Bilo je i poštenih ljudi, bilo je i zaluđenika, ali ovi momci su polako ali sigurno uzimali primat. Znao sam da tu mesta za mene više nema. Počeo sam da se stidim te razvratne dece koja su nahrupila iz potpalublja naše stvarnosti. Kakav smo mi svet izgradili kada su ovakvi karakteri postali dominantni? Osetio sam izvesnu dozu gorčine i ozlojeđenosti. Trebalo je da se više založim da humane vrednosti u ovom društvu opstanu. Ja sam, ipak, gubitnik”.

         Začuo sam zvono na vratima. Ustao sam hitro da otvorim vrata, misleći da je to moj sin. Međutim u hodniku zgrade stajala su dva čoveka u tamnim odelima. Jedan je bio u poodmaklim godinama, sed i zaduvan. Drugi je bio nešto mlađi, prilično tupog pogleda.

         – Dobro veče, gospodine Isidore. Da li bismo mogli sa vama da porazgovaramo na kratko. Mi smo iz državne bezbednosti, rekao je onaj stariji, nakon što je napokon uhvatio vazduh.

         – Dobro veče. Neobično je što me tražite na kućnoj adresi. Zar nije moglo sve to da pričeka do sutra pa da se sastanemo na nekom javnom mestu? Očekujem sina da mi dođe svaki čas.

         – Ne brinite, ovo će trajati vrlo kratko. Možemo li da uđemo?

         Pustio sam ih unutra. Ušli su u dnevnu sobu. Ponudio sam im da sednu u fotelje, a ja sam se smestio na kauč.

         – Kako mogu da budem od koristi, gospodo iz državne bezbednosti?

         Stariji policajac je izvadio plastičnu bočicu iz sakoa i stavio tabletu u usta.  Ovaj drugi je nastavio da me fiksira pogledom. Bio mi je krajnje neprijatan taj njegov stav. Obojica su podražavali stil Luke Labana.

         – Želite li malo vode?

         – Ne, hvala! Imamo jednu molbu za vas. Potrebno je da podsetite pisca Romana Andrejevića na dogovor koji ima sa nama.

         – Zašto baš ja?

         – Vi ste dobili zadatak od urednika da napravite intervju s njim, zar ne?

         – Da, ali to je posve druga stvar. Ja nisam agent i zašto bih to radio. Ni sam Roman mi ne bi poverovao.

         – Poverovaće. Dobićete tekst koji ćete mu pročitati. Iz toga će shvatiti koliko je stvar ozbiljna. Taj tekst će te dobiti kada uđete kod njega u kuću i započnete razgovor. Stići će vam poruka preko mobilnog telefona. Pročitaćete mu je i reći da ga pozdravlja gospodin Sivi i da je pametnije da se drži dogovora koji ima sa njim. U protivnom, ptica više neće biti zaštićena u kavezu.

         – Pa to je pretnja. To su gluposti, neću to da radim. Vi nemate nikakva prava da me na to naterate. Neka ide neko od vaših agenata. Ovo je baš uvredljivo.

         – Polako, Isidore. Vaš život kreće nizbrdo. Mi možemo da poguramo kola u provaliju ili da ih usmerimo na drugu stranu.

         – Koja je ta druga strana?

         – Ona koja je finansijski osigurana. Na koncu, to je samo jedna poruka. Niste vi likvidator. Videćete, Roman će biti pristojan. Već dugo je sam i van kontrole. Ova knjiga je nama jasan signal da se pogubio i zaboravio na dogovor, a on glasi: ni glasa ni reči od njega dok je živ.

         – On jeste bio u politici, ali se ne sećam da je bio vinovnik baš tako jezivih stvari da bi morao da večito ćuti.

         – To je naša stvar.

         – Gubite vreme. Ne sviđa mi se uloga koju mi nudite. Zapravo, nemam čak ni Romanovu adresu.

          – Ovde vam je sve napisano. Bićete u obavezi da nam se javite kada stignete na Krit. Tada ćete dobiti nove instrukcije. Eto, uštedeli smo vam vreme koje biste izgubili tražeći Romanovu kuću na ostrvu. Sada će te stići i da se okupate. Septembar zna da bude vrlo prijatan u Grčkoj. Bilo nam je zadovoljstvo – rekao je stariji policajac i pružio mi ruku.

         – Meni nije. Doviđenja!

         – Još nešto, o našem susretu nikome ni reči. Nemojte da vam padne na pamet da nas proveravate, možemo biti baš neugodni – zapreti čovek tupog pogleda i napusti moj stan.

         Zatvorio sam vrata i pogledao u papir koji su ostavili. Na njemu je bilo zapisano Romanovo ime, ulica i kućni broj.

         Pomislio sam kako je ovo sada previše. Prvo treba da intervjuišem čoveka sa kojim sam imao samo sukobe, potom treba i da mu pretim u ime države, a i Garavi mi se obesio koko vrata nakon čitave večnosti. Trebalo bi da odem kod Strahinje i da mu kažem da odustajem. Daću otkaz. Šta to sve meni treba.


Nemanja Rotar

Nemanja Rotar

Nemanja Rotar, romanopisac, pripovedač i esejista, rođen je 21. avgusta 1972. godine u Pančevu. U rodnom gradu je završio srednju elektro-tehničku školu, a u Beogradu Filološki fakultet na grupi Srpski jezik sa južnoslovenskim jezicima.