Nemanja Rotar

Kurt Eling i Nemanja Rotar tokom 18. Pančevačkog džez festivala

Na večeri sa Kurtom Elingom

Tokom 18. Pančevačkog džez festivala, doživeo sam mnoštvo blistavih trenutaka i imao sreću da razgovaram sa umetnicima svetskog ranga i renomea. Prilikom svih tih susreta potvrdilo se pravilo da što je umetnik veći u svom poslu, on je u životu skromniji i gospodstveniji. Ovo iskustvo bilo je najupečatljivije prilikom druženja sa Kurtom Elingom, trenutno najvećim džez vokalom na svetu.

Naš prvi susret odigrao se u restoranu hotela Mažestik u Beogradu. Bio sam ponosan po više osnova zbog tog događaja: prvo, što tako veliku zvezdu svetske muzike u našoj prestonici dočekuje Pančevac, a potom i što je maestro uskladio svoje obaveze za taj dan i savladao zamorenost od dalekog puta kako bi baš večerao sa Vojom Pantićem, umetničkim direktorom Pančevačkog džez festivala i sa mnom.

Od prvog trenutka, već nakon kurtoaznog rukovanja, raspršila se uštogljena atmosfera i počelo je relaksirano ćaskanje, kao da smo svi prijatelji već ko zna koliko leta. Maestro Eling se iskreno zainteresovao za moju priču o sudbini Pančeva i činjenici da je od moćnog industrijskog centra, i to u staroj Jugoslaviji, postao grad sa svega nekoliko fabrika koje su sada u tuđem vlasništvu. Pobrojao sam američkoj zvezdi džeza sve najvažnije činjenice vezane za moj rodni grad i o tome kako smo mi bili i ostali, uprkos svemu, ozbiljna kulturna sredina, dostojna da ga ugosti. Potom smo prešli na sasvim obične teme. Od ishrane do obrazovanja dece. Maesto mi je pričao kako voli da roštilja, a pogotovo je uspešan u pečenju paprika. Za njega nema većeg zadovoljstva nego da prevrće crvene paprike po žaru. Potom smo konstatovali da su nas najsavremeniji načini komunikacije, svi ti pametni telefoni, tableti i lap-top računari udaljili kao ljude jedne od drugih i kako je ono ljudsko gotovo zamrlo u nama. Onda mi je on otkrio činjenicu da u Americi postoji vrlo skupa škola u kojoj je zabranjena upotreba svih savremenih čuda tehnike i kako tamo postoji samo olovka, papir, tabla i kreda, baš kao i nekada.

Dok je trajao naš razgovor, pomislio sam kako je jednostavno razgovarati sa najvećim umetnikom. Ni jednoga trenutka nisam osetio ni iskru bilo kakve vrste nadmenosti. Potom sam pomislio kako sam u dodiru sa našim umetničkim svetom, prevashodno piscima, imao retke trenutke baš ovakvih susreta. Ili su bili nadmeni i nametali komunikaciju u kojoj se jasno isticalo ko je glavni, a ko podređen i kako se njihovo obraćanje može shvatiti jedino kao čudesni trenutak milosti bogova. Sećam se kako sam poželeo da izbacim našeg domaćeg pisca iz Gradske biblioteke, dobitnika Ninove nagrade, nepresušnog kolumniste, koji je, sam Bog zna kako, dogurao i do mesta ambasadora, pošto je u sred književne večeri, koja je bila podosta plaćena, samo ustao i rekao kako mu je svega dosta i mora da ode da puši. Pre toga je neprestano omalovažavao svoju sagovornicu koja se briljantno spremila za to veče, a publici se obraćao sa dozom mučnine, kao da je silom dovučen da predstavi svoju knjigu. Setio sam se i supruge jednog našeg (ah da je bio samo jedan) “prognanog” književnika koji je proveo dobar deo života u Francuskoj koja se sa mnom cenkala oko muževljevog honorara kao da smo na buvljaku. Prošli su mi kroz glavu svi mučni susreti sa mojim nadmenim profesorima književnosti, raznim beogradskim “hit” mejkerima, najprodavanijim, a posebno “najuticajnijim” piscima i pripadnicima raznih koterija i grupacija. Setio sam se i kako me je jedan od savetnika bivšeg predsednika države neprijatno iznenadio, rekavši da je Miroslav Antić obična pijandura. Dakle, kroz glavu mi je proletelo mnoštvo primera našeg provincijalizna, naše malograđanštine i nedostatka domaćeg vaspitanja. I kako je to možda i jedan od glavnih razloga što nas je tako malo zaigralo na daskama svetske umetničke pozornice.

Nakon prijatne večere, maestro se najsrdačnije zahvalio, kao da je to bio banket dostojan Bakingemske palate i obećao da će održati vrhunski koncert. Zamislite, Kurt Eling obećava direktoru Kulturnog centra Pančeva da će dati sve od sebe. Pomislio sam da je sve to kurtoazni trik i stvar stila, međutim ispostavilo se da je maestro održao reč i priredio mojim sugrađanima koncetrt dostojan Karnegi hola.


Nemanja Rotar

Nemanja Rotar

Nemanja Rotar, romanopisac, pripovedač i esejista, rođen je 21. avgusta 1972. godine u Pančevu. U rodnom gradu je završio srednju elektro-tehničku školu, a u Beogradu Filološki fakultet na grupi Srpski jezik sa južnoslovenskim jezicima.